1
Autoritet Pape, kao vrhovnog vođe Katoličke Crkve, temelji se na Svetom pismu i Tradiciji Crkve. Pojam papinske nepogrešivosti, kako je naučava Katekizam Katoličke Crkve (CIC 891), tvrdi da je Papa nepogrešiv kada proglašava doktrine o vjeri i moralu „ex cathedra,” tj. kada govori u svojoj službenoj ulozi kao Vrhovni pastir Crkve. Ta nepogrešivost je dar Duha Svetoga koji osigurava da Papa, u pitanjima bitnim za spasenje, ne griješi. Od definicije dogme o nepogrešivosti 1870. godine na Prvom Vatikanskom koncilu, „ex cathedra” nepogrešivost je službeno korištena dvaput: 1854. prilikom proglašenja dogme o Bezgrešnom začeću Marije, i 1950. prilikom proglašenja dogme o Marijinu Uznesenju.
Biblijska osnova za ovaj autoritet seže u Evanđelje po Mateju (Mt 16,18), gdje Isus izjavljuje Petru: „Ti si Petar, i na toj stijeni sagradit ću svoju Crkvu.” Ovaj odlomak naglašava jedinstvenu ulogu Petra kao temelja Crkve. U Ivanu 21,15-17 Isus povjerava Petru misiju napasanja svojih ovaca, potvrđujući njegovo vodstvo nad kršćanskom zajednicom.
Na Jeruzalemskom saboru (Dj 15,7-11) Petar provodi ovo vodstvo odlučujući da obrezivanje nije bilo potrebno za spasenje, pokazujući svoj autoritet u poučavanju vjere. Autoritet Pape također podržava Tradicija, kao što se vidi u spisima svetog Ignacija Antiohijskog, koji se odnosi na Crkvu u Rimu kao onu koja „predsjeda u ljubavi,” i svetog Ireneja Lionskog, koji tvrdi da je, zbog svog „izvrsnijeg porijekla,” potrebno da „cijela Crkva, tj. vjernici iz svih mjesta,” bude u suglasju s Crkvom u Rimu, jer je u njoj „uvijek sačuvana tradicija koja potječe od apostola.”
Stoga, Papin autoritet u pitanjima vjere i morala, kao i njegova središnja uloga u Crkvi, ima biblijsko i tradicionalno utemeljenje, potvrđeno svjedočanstvom rane Crkve i stalnim vršenjem ovog autoriteta tijekom stoljeća.
