Katolici vjeruju da je Tradicija jednako važna kao i Biblija, a to shvaćanje ima smisla kada pogledamo kako je sama Biblija nastala. U prvim godinama Crkve, kršćani nisu imali kompletan Novi zavjet, a ono što je održavalo Isusove pouke na životu bila je usmena predaja, prenošena s generacije na generaciju. Prva knjiga Novog zavjeta, koja je bila prvo pismo svetog Pavla Solunjanima, napisana je oko 50. godine poslije Krista, otprilike 20 godina nakon Isusova uskrsnuća.
Tijekom tog vremena, Isusove pouke prenošene su na živi način, kroz propovijedanje apostola i kršćanskih zajednica. Tradicija je igrala ključnu ulogu u tom procesu. Čak i nakon što su napisane knjige Novog zavjeta, prošla su stoljeća prije nego što je Crkva službeno odredila koje će se knjige uključiti u Bibliju. Kanon Biblije zatvoren je tek krajem 4. stoljeća, na Saboru u Kartagi, 397. godine. Do tada se vjera uglavnom živjela i prenosila putem Tradicije, a apostoli i njihovi nasljednici čuvali su i prenosili Kristove pouke.
Pisma Novog zavjeta, poput onih Pavla, Petra i Ivana, napisana su s vrlo specifičnim ciljevima: voditi, ispravljati i jačati kršćanske zajednice. Nisu bila napisana s namjerom da oblikuju Bibliju; čitana su u crkvama kako bi ohrabrila kršćane i pomogla im da žive u skladu s Evanđeljem. Tek kasnije Crkva je, kroz Tradiciju, prepoznala koja su od tih pisama nadahnuta Bogom i trebaju biti dio Svetog pisma.
Reći da je „Tradicija jednako važna kao i Biblija“ znači priznati da bez Tradicije ne bismo imali Bibliju kakvu danas poznajemo. Tradicija je sačuvala Kristove pouke u prvim stoljećima, a kroz nju je Crkva mogla odrediti koje knjige trebaju činiti Novi zavjet. Osim toga, Tradicija nam pomaže ispravno tumačiti Sveto pismo. Bez nje, svatko bi mogao tumačiti Bibliju na svoj način, što bi dovelo do zabuna i podjela.
Jasan primjer za to je Euharistija. Katoličko vjerovanje da kruh i vino postaju Tijelo i Krv Kristova ukorijenjeno je kako u riječima Biblije, tako i u praksi Crkve od apostolskih vremena. Tradicija je tijekom stoljeća pomagala Crkvi da dublje razumije i živi ovu stvarnost, čuvajući učenje koje je Isus prenio na Posljednjoj večeri.
Stoga, za katolike, Tradicija je jednako važna kao i Biblija jer obje dolaze iz istog izvora: Boga. One idu zajedno, nadopunjuju se i nezamjenjive su za život i vjeru Crkve. Tradicija je živa, vođena Duhom Svetim, i osigurava da Kristova poruka i dalje bude potpuno shvaćena i življena kroz stoljeća.
Katolici vjeruju da je Tradicija jednako važna kao i Biblija, jer obje dolaze od Boga i nadopunjuju se. Tradicija je očuvala i prenijela Isusove pouke prije nego što je Novi zavjet bio završen.
Biblija kakvu poznajemo definirana je tek u 4. stoljeću, kada je Crkva kroz Tradiciju prepoznala koje su knjige nadahnute od Boga. Tradicija je očuvala Kristove pouke dok kanon nije bio uspostavljen.
Tradicija pomaže u tumačenju Svetog pisma, osiguravajući jedinstvo vjere. Bez nje bi pojedinačna tumačenja mogla izazvati podjele.
2 Solunjanima 2,15 – "Držite predaje" ukazuje na važnost usmene Tradicije.
Ivan 21,25 – "Sve nije zapisano" podsjeća da Isusova pouka nadilazi Pismo.
1 Korinćanima 11,2 – "Čuvajte predaje" jača praksu Tradicije u ranoj Crkvi.
2 Timoteju 2,2 – "Poučavaj druge" pokazuje usmeno prenošenje vjere kao dio Tradicije.
Ivan 16,12-13 – "Imam još toga reći" ukazuje da Duh Sveti nastavlja voditi Crkvu izvan Svetog pisma.
Matej 28,19-20 – "Poučavajte sve narode" naglašava odgovornost apostola da prenesu vjeru.
Djela apostolska 2,42 – "Ustrajali su u nauku" pokazuje da su prvi kršćani slijedili pouke izvan Pisma.
1 Solunjanima 2,13 – "Primili kao Božju riječ" uključuje apostolsko propovijedanje kao Božju riječ.
2 Petrova 1,20-21 – "Nijedno proročanstvo nije privatno tumačenje" naglašava potrebu za Učiteljstvom za tumačenje Biblije.
1 Korinćanima 15,1-2 – "Prenio sam ono što sam primio" jača usmeno prenošenje vjere, ključno za Tradiciju.
