1 Upotreba izraza 'otac' za označavanje svećenika izraz je njihove duhovne očinske uloge, pastirske funkcije koju obavljaju, crkvene tradicije i poštovanja koje im zajednica daje. To je način priznavanja njihove vitalne uloge u duhovnom životu vjernika i unutar Crkve, ističući njihovu odgovornost da vode, poučavaju i posvećuju. Zbog toga vjernici nazivaju svećenike ocima, odajući čast njihovoj ključnoj ulozi u svojim životima.
U dekretu Presbyterorum Ordinis, uspostavljenom na Drugom vatikanskom saboru, opisano je kako prezbiteri (svećenici) trebaju živjeti s ljudima, podučavati ih i savjetovati kao ljubljenu djecu. To odražava razlog zašto vjernici nazivaju svećenike ocima, prepoznajući u njima duhovni autoritet koji brine o stadu kao što otac brine o svojoj djeci.
Sveti Pavao, u svom pismu zajednici u Korintu, predstavlja se kao duhovni otac, brinući se da usmjerava, ispravlja i voli s očinskom nježnošću. On šalje Timoteja, kojeg naziva 'ljubljenim sinom', pojačavajući koncept duhovnog očinstva, koji je jedan od razloga zašto kršćani nazivaju svećenike ocima.
Iako izraz 'otac' izravno ne postoji u Svetom pismu, funkcija svećenika, odnosno prezbitera, jasno je uspostavljena. U Djela apostolska 14, 23, Pavao i Barnaba imenuju prezbitere u svakoj zajednici, ispunjavajući ulogu duhovnih vodiča. Danas, kao i tada, svećenici se biraju i zaređuju od strane biskupa, i zaslužuju 'dvostruku čast' (1 Timotej 5, 17), kako bi vodili i služili Božjem narodu.
