1 Katolici imaju ikone jer ti objekti imaju duboko teološko i duhovno značenje, ukorijenjeno u tradiciji Crkve. Prije svega, važno je razlikovati između poštovanja i obožavanja. Ikone se ne obožavaju; obožavanje je rezervirano samo za Boga. Ikone, s druge strane, se poštuju kao prikazi svetaca, Krista i Blažene Djevice Marije. Smatraju se prozorima u nebo, omogućujući vjernicima da promatraju božanske stvarnosti. To podržava činjenica da je Isus, u svojoj inkarnaciji, postao "vidljiva slika nevidljivog Boga" (Kolosanima 1,15). Dakle, promatrajući ikone, katolici se prisjećaju Božje prisutnosti među nama.
Osim toga, katolici imaju ikone jer one služe kao katehetski i edukativni alati. Kroz povijest Crkve, mnogi vjernici nisu imali pristup pisanom tekstu ili nisu znali čitati. Ikone su stoga postale način za pričanje priče o spasenju i poučavanje o misterijima vjere. Ilustriraju biblijske scene, događaje iz života Krista i svetaca, čineći nevidljive duhovne stvarnosti vidljivima. Na primjer, u Izlasku 25,18-20, Bog nalaže stvaranje slika kerubima za Šator Zajedništva, pokazujući da stvaranje svetih slika ima biblijsku osnovu.
Ikone su također manifestacija žive Tradicije Crkve. Baš kao što usmena propovijed prenosi Evanđelje, ikonografija to čini kroz slike.
Ikone su integrirane u katoličku liturgiju, pomažući vjernicima da se usredotoče na molitvu i obožavanje. Kada katolici imaju ikone u svojim crkvama i domovima, oni su u skladu s liturgijskom tradicijom Crkve, koja je uvijek cijenila upotrebu svetih slika. U Misi, na primjer, slike pomažu vjernicima da se prisjete života Krista i svetaca, donoseći u mislima proslavljene misterije. U Brojevima 21,8-9, Bog nalaže stvaranje brončane zmije koja, kad bi se gledala, donosila ozdravljenje onima koji su bili otrovani, pokazujući da materijalni objekti mogu, uz Božansku milost, posredovati duhovnim blagodatima.
Na prvim saborima Crkve, poput Drugog Nicejskog sabora 787. godine, poštovanje ikona formalno je branjeno protiv hereze ikonoklasma, koja je odbacivala upotrebu slika. Taj sabor je potvrdio da, poštujući ikonu, katolici ne obožavaju drvo ili boju, već ono što ikona predstavlja. U slučaju Krista, obožavanje je opravdano jer je On Bog. U slučaju Blažene Djevice Marije i svetaca, katolici pružaju poštovanje, što je oblik poštovanja i časti, bez obožavanja, koje je rezervirano samo za Boga (Matej 4,10). Tako, poštujući ikone svetaca, vjernici se prisjećaju primjera svetosti i mole za njihovu zagovor, uvijek održavajući razliku između poštovanja i obožavanja.
Osim toga, katolici imaju ikone jer su, od ranih stoljeća Crkve, slike korištene kao instrumenti tihe propovijedi. U rimskim katakombama, datiranim iz 2. i 3. stoljeća, nalaze se slike koje prikazuju Krista kao Dobrog Pastira, Blaženu Djevicu Mariju i svece. Te slike su služile za obrazovanje vjernika i prenošenje poruke Evanđelja, posebno u vrijeme kada su mnogi kršćani bili pismeni. Ova praksa je u skladu s biblijskim pogledom, kao u Izlasku 25,18-20, gdje Bog nalaže stvaranje slika kerubima za Šator Zajedništva. Slike pomažu vjernicima da meditiraju o božanskim stvarnostima i jačaju svoju vjeru, uvijek sjećajući se da je obožavanje isključivo Bogoj.
Ovi razlozi pokazuju zašto katolici imaju ikone: one su sredstvo za približavanje svetom, obrazovanje u vjeri i dublje življenje liturgije, uvijek u zajednici s Tradicijom Crkve.
