1 Ispovijedanje grijeha svećeniku duboko je ukorijenjeno u Svetom pismu i tradiciji Crkve. Nakon svoga uskrsnuća, Isus je dao apostolima moć opraštanja grijeha, kao što vidimo u Ivan 20,22-23: „Dahne u njih i reče im: ‘Primite Duha Svetoga. Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im.’“ Ovo jasno pokazuje da je Isus ustanovio sakrament Pomirenja, povjerivši apostolima poslanje opraštanja grijeha u svoje ime.
Osim toga, u Matej 16,19 i Matej 18,18, Isus daje apostolima moć „vezanja i razrješivanja“, odnosno vlast opraštanja ili zadržavanja grijeha. Ta je vlast prenesena na nasljednike apostola, biskupe i svećenike, koji djeluju kao službenici pomirenja, kako uči sveti Pavao u 2 Korinćanima 5,18-20: „Bog nas pomiri sa sobom po Kristu i povjeri nam službu pomirenja.“
U Jakov 5,16 potiče nas se da „ispovijedamo svoje grijehe jedni drugima“, ističući ulogu svećenika u molitvi i zagovoru za duhovno ozdravljenje grješnika. Ovo je temelj za praksu sakramentalne ispovijedi, gdje svećenik djeluje u ime Krista i Crkve.
Vlast opraštanja ili zadržavanja grijeha, spomenuta ponovno u Ivan 20,23, jasno pokazuje da je ovaj čin sakrament neophodan za obnovu zajedništva s Bogom i zajednicom. Oprost grijeha nije samo preporuka, već sastavni dio apostolske službe.
Luka 5,24 i Luka 24,47 pokazuju da Krist ima moć opraštanja grijeha i da je tu vlast povjerio apostolima kako bi pomirenje bilo proglašeno u njegovo ime. Stoga je ispovijed svećeniku čin poštovanja Kristove volje i traženje pomirenja s Bogom.
Konačno, u Hebrejima 5,1-3 vidimo da svećeništvo Novog saveza uključuje prinošenje žrtava za grijehe. Stoga svećenici, kao Kristovi službenici, donose oprost i duhovno ozdravljenje kroz sakrament ispovijedi.
Ispovijedanje grijeha svećeniku stoga je čin poslušnosti prema božanskoj instituciji Krista, koji je Crkvi dao moć opraštanja grijeha i obnove zajedništva vjernika s Bogom.
