1 Katolici čvrsto vjeruju da je Biblija Božja riječ, objavljena i nadahnuta Duhom Svetim. Međutim, Crkva također uči da se Božja objava ne ograničava samo na Sveto pismo, već uključuje i Tradiciju i Učiteljstvo. Ova tri stupa - Pismo, Tradicija i Učiteljstvo - nerazdvojiva su i čine temelj katoličke vjere, kako je učeno u Katekizmu Katoličke Crkve u paragrafu 95: "Jasno je, dakle, da su sveta Tradicija, Sveto pismo i Učiteljstvo Crkve, prema najsvetijem Božjem naumu, tako povezani i sjedinjeni da nijedan ne može opstati bez drugih, a svi zajedno, svaki na svoj način, pod djelovanjem istog Duha Svetoga, učinkovito doprinose spasenju duša."
Sveta Tradicija odnosi se na živo prenošenje Božje riječi koja je povjerena apostolima i nastavlja se preko njihovih nasljednika, biskupa, pod vodstvom Duha Svetoga. Ova Tradicija prethodi samom Pismu, budući da su Kristovi nauci isprva prenošeni usmeno, prije nego što je bilo koji dio Novog zavjeta bio napisan. Procjenjuje se da je prvo pismo Novog zavjeta, Prva poslanica svetog Pavla Solunjanima, napisano oko 50. godine, otprilike 20 godina nakon Kristove smrti i uskrsnuća.
U to vrijeme kršćanska vjera prenosila se prvenstveno propovijedanjem apostola i naukama koje su oni izravno primili od Krista i Duha Svetoga. To je jasno u 2 Solunjanima 2,15: "Dakle, braćo, stojte čvrsto i držite se predaja kojih ste naučeni, bilo našom riječju, bilo našim pismom." Usmena tradicija, dakle, igrala je ključnu ulogu u širenju kršćanske poruke prije nego što su konsolidirani spisi Novog zavjeta.
Tradicija i Pismo zajedno čine ostavu vjere, na kojoj Crkva temelji svoje učenje i doktrinu.
Učiteljstvo Crkve, koje se sastoji od Pape i biskupa u zajedništvu s njim, ima odgovornost autentično tumačiti Božju riječ, bilo pisanu ili usmeno prenošenu. Katekizam Katoličke Crkve (paragraf 85) kaže: "Zadaća autentičnog tumačenja Božje riječi, bilo pisane ili predane, povjerena je jedino živom Učiteljstvu Crkve, čija se vlast ostvaruje u ime Isusa Krista." Bez Učiteljstva, tumačenje Biblije može postati subjektivno i dovesti do zbrke, jer je potreban nadahnut tumač koji čuva vjernost objavljenoj istini. Sveti Petar također upozorava na poteškoće u pravilnom tumačenju Pisma: "Prije svega znajte ovo: nijedno proročanstvo iz Pisma ne proizlazi iz vlastitog tumačenja" (2 Petrova 1,20).
Dodatno, sveti Pavao naglašava da je "Svako Pismo nadahnuto od Boga i korisno za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje i odgajanje u pravednosti" (2 Timoteju 3,16), potvrđujući važnost Pisma u kršćanskom učenju. Međutim, važno je napomenuti da su, kada je Pavao napisao ove riječi, mislio na spise Starog zavjeta, jer Novi zavjet još nije bio potpuno napisan ili definiran. Crkva, pod vodstvom Duha Svetoga, razlučila je i definirala kanon Novog zavjeta tijekom stoljeća, dovršavajući taj proces na Koncilu u Kartagi 397. godine, kada je službeno priznato 27 knjiga koje danas čine Novi zavjet.
U tom kontekstu, Pismo je "korisno", ali ne i isključivo. Sveti Pavao i drugi apostoli također su naglašavali važnost usmene Tradicije i Učiteljstva kao nezamjenjivih izvora za prijenos vjere. Biblija, kakvu danas poznajemo, nije postojala u cjelovitom obliku tijekom prvih stoljeća Crkve. Tako su prvi kršćani uvelike ovisili o Tradiciji, odnosno o učenju koje su usmeno prenosili apostoli (1 Korinćanima 11,2: "Hvalim vas što se svega mene sjećate i držite se predaja, kako sam vam predao").
Stoga, pri čitanju Biblije, ključno je da vjernik ima na umu potrebu za nadahnutim i autentičnim tumačenjem koje dolazi od Crkve, kojoj je Krist povjerio zadaću čuvanja i tumačenja svoje riječi. Tako Pismo, Tradicija i Učiteljstvo čine jedinstvenu i skladnu ostavu vjere koja vodi Božji narod.
