Zabrana sklapanja braka za svećenike u Katoličkoj Crkvi ukorijenjena je u stoljetnoj tradiciji, temeljena na teološkim, povijesnim i duhovnim osnovama. Praksa celibata svećenstva, iako nije dogma, disciplina je crkvena koja predstavlja poziv na isključivu predanost Bogu i službu zajednici, nadahnuta samim primjerom Isusa Krista.
Celibatski život omogućava svećeniku da se potpuno posveti svojoj misiji. Odustajući od braka, otac simbolizira svoje potpuno predanje Gospodinu i Crkvi, postajući dostupniji za odgovaranje na duhovne i pastirske potrebe vjernika. Ovo obećanje ne samo da olakšava njegovu službu, već također izražava nedjeljivu ljubav i radikalnu vjernost Božjem Kraljevstvu.
U Bibliji, sveti Pavao, u svom prvom pismu Korinćanima, argumentira da celibat omogućava veću slobodu za fokusiranje na „stvari Gospodnje“ (1 Korinćanima 7,32-35), bez ometanja obiteljskim životom. Ta sloboda odražava se u pastirskoj praksi, gdje je svećenik skloniji preuzimanju odgovornosti za dobrobit zajednice. U Mateju 19,12, Isus također sugerira voljni izbor nekih za celibatni život „zbog Kraljevstva Nebeskog“, ideal koji Katolička Crkva smatra prikladnim za one koji obavljaju svećeničku službu.
Tradicionalni katolički svećenici koji žive u celibatu sežu u 4. stoljeće, ali su službeno potvrđeni Svetim Lateranskim saborom II. 1139. godine, koji je učinio celibat obveznim za svećenike. Ovo pravilo učvrstilo je praksu življenja svećeništva kao produžetak samog Krista, koji je živio u celibatu i posvećen božanskoj misiji.
Crkva vidi celibat kao konkretan znak potpune i radikalne predanosti svećenika, koji su pozvani živjeti „in persona Christi“, odnosno u osobi Krista, svjedočeći o stvarnosti Božjeg Kraljevstva.
Izbor celibata također se smatra predosjećanjem vječnog života. Isus, u Mateju 22,30, spominje da u uskrsnuću „ne sklapaju brak, niti se udaju“, ukazujući na poziv svih na jedinstvo s Bogom koje nadilazi zemaljske veze. Tako je svećenički celibat izraz ovog eshatološkog ideala, gdje život svećenika postaje prefiguracija vječne zajednice s Bogom.
Važno je napomenuti, međutim, da ova disciplina nije univerzalna. U Istočnoj Katoličkoj Crkvi, muškarci u braku mogu biti zaređeni svećenici, iako je celibat obvezan za biskupe. Ova raznolikost pokazuje da, dok Crkva cijeni celibat kao važan znak predanosti Bogu, također priznaje doprinose koje muškarci u braku mogu pružiti svećeništvu.
Celibat je dakle poseban izbor i poziv koji omogućava svećeniku da svjedoči o ljubavi i predanosti Kraljevstvu Božjem na potpuno način. Ovo pozivanje, iako zahtjevno, vidi se kao blagoslov za Crkvu i društvo, gdje svećenik, zahvaljujući svojoj potpunoj predanosti, utjelovljuje Božju ljubav i nadu za vječnim životom.
Celibat omogućava svećeniku da posveti svoj život isključivo Bogu i Crkvi, budući dostupan za duhovne potrebe vjernika. Inspiriran Isusom i učenjem svetog Pavla (1 Korinćanima 7,32-35), celibat olakšava potpuno angažiranje u njegovoj pastirskoj misiji.
Celibat je znak identifikacije svećenika s Kristom, koji je živio u celibatu. Tako su svećenici pozvani živjeti „in persona Christi“, simbolizirajući potpuno predanje i nedjeljivu ljubav prema Božjem Kraljevstvu.
Isus je izjavio da u uskrsnuću „ne sklapaju brak, niti se udaju“ (Matej 22,30). Celibat je predosjećanje ove buduće stvarnosti, odražavajući poziv na potpunu zajednicu s Bogom, gdje život svećenika ukazuje na Božje Kraljevstvo.
1 Korinćanima 7,32-35 - Sveti Pavao o važnosti celibata za službu Bogu.
Matej 19,12 - Isus govori o onima koji biraju celibat zbog Kraljevstva.
Matej 22,30 - Isus spominje da u uskrsnuću nema braka, što ukazuje na poziv ka vječnom životu.
CIC 1579
